Svečano zagrebačko izdanje Svečane mise

U prošloj mitteleuropskoj epistoli bilo je riječi o praizvedbi Beethovenove Devete simfonije koja se u Beču održala prije točno dvjesto godina. No ove godine obilježavamo okruglu obljetnicu praizvedbe još jednog velikog Beethovenova djela – i to dvostruku, barem u hrvatskom kontekstu. U središnjoj zagrebačkoj kazališnoj kući 1924. godine prvi su put u Hrvatskoj odjeknuli taktovi Beethovenove Svečane mise – Misse solemnis op. 123, i to točno sto godina nakon integralne praizvedbe djela u Petrogradu. Zagrebačka praizvedba Misse bio je događaj koji se dugo pripremao, dugo najavljivao i dugo pamtio: događaj kojega se treba prisjetiti.     

Snimak nastao u povodu prve hrvatske izvedbe Misse solemnis jedna je od prvih sačuvanih fotografija Zagrebačke filharmonije / Izvor: Časopis Comoedia, 12/1924

Svako doba i svaki sistem imaju svoje institucije, pa i na području glazbe, no rijetko kada je to tako bjelodano kao što je bilo u godini koja je označila kraj jedne i početak druge monarhije. Prijelomne 1918. godine prestao je postojati Odbor za unapređivanje komorne muzike u Zagrebu, društvo s koncertantnom djelatnošću koje je tijekom posljednjih dvadeset godina Austro-Ugarske priredilo mnoštvo koncerata. Odbor je bio središnji zagrebački glazbeni prozor u svijet – usmjeren prema zapadu, pa kada se taj prozor zatvorio, a otvorio onaj prema istoku, Odbor očito više nije vidio svrhu svojega postojanja. Dodatni udarac djelovanju bila je i smrt jednog od pokretača društva Karla Mihalovića iste 1918. godine.

Međutim, nakon kraja Velikog rata glazbeni ansambli u Zagrebu počeli su nicati kao gljive poslije kiše. U samo nekoliko godina na domaćoj su se sceni pojavili Zagrebačka filharmonija, Zagrebački kvartet, Glazbeno društvo intelektualaca i obnovljeni Društveni orkestar HGZ-a. Nešto stariji ansambli, kao što je zbor Hrvatski glazbeni klub „Lisinski“, dobili su novi vjetar u leđa, između ostaloga, povratkom muških članova s ratišta. Projekti novih ansambala nizali su se jedan za drugim, praćeni bombastičnim novinskim najavama i uglavnom pozitivnim kritikama.

U tom kontekstu ne čudi da se ljestvica domaćih glazbenih izvedbi pomicala sve više. Ono što su prije 1920-ih izvodili samo rijetki gostujući ansambli, ili u iznimnim prilikama domaći, sada je postala ustaljena praksa. Stariji su se Zagrepčani još sjećali hrvatske praizvedbe Beethovenove Devete simfonije iz 1900. godine, za koju je bilo potrebno skupiti 211 izvođača. Dvadesetak godina poslije, došao je red na drugo veliko Beethovenovo djelo, Missu solemnis. Latinska poslovica prema kojoj je „pater semper incertus“ mogla bi se primijeniti i na zagrebačku praizvedbu Misse. Ipak, inicijativa je vjerojatno potekla od skladatelja i dirigenta Krešimira Baranovića, koji je u međuratnom razdoblju uz Matačića bio središnja zagrebačka dirigentska ličnost. Baranović je tih godina vodio zbor „Lisinski“ i redovito ravnao Zagrebačkom filharmonijom, pa se simbioza dvaju ansambala nametnula sama od sebe. Uz „Lisinski“ i Filharmoniju pod Baranovićevim ravnanjem zahtjevne solističke uloge preuzeli su Zlata Gjungjenac, Marta Pospišil, Josip Rijavec i Tošo Lesić – tada najbolja imena operne scene u nas.

Jedan od problema s kojim se izvođački sastav susreo pri postavljanju djela bila je ipak prevelika kazališna dvorana u odnosu na izvođače. Znalo se da će publika pohitati da posluša koncert, pa su ostali zagrebački koncertni prostori od početka bili neprihvatljivi za izvedbu. Međutim, kada su zbor, orkestar i solisti stali na pozornicu, zvuka je jednostavno bilo premalo. Kako bi doskočio tom problemu, Baranović je odlučio iskoristiti scenografiju iz netom održane hrvatske praizvedbe Wagnerova Parsifala. Kupola hrama svetog grala iz Parsifala, inače neizbježan scenografski moment posljednje Wagnerove opere, bila je na pozornici i na izvedbama Misse solemnis, kako se vidi na sačuvanoj fotografiji. 

Prva izvedba od 13. prosinca nije bila dovoljna za sve zainteresirane, koji su imali priliku poslušati veliki koncert još 16. i 20. prosinca, ali i 2. siječnja sljedeće 1925. godine. Upravo je u danima oko druge izvedbe u Zagrebu sa svojim kvartetom gostovao njemački skladatelj Paul Hindemith. Četvero glazbenika odlučilo je tijekom posjeta prisustvovati koncertu koji se najavljivao više nego njihov vlastiti, pa su, prema Hindemithovim riječima, otišli poslušati samo početak glomaznog djela. U čestitki koju je njemački skladatelj osobno napisao i poslao zboru „Lisinski“, a koja se danas čuva u njihovu fondu u Državnom arhivu u Zagrebu, stoji da je izvedba bila tako izvrsna, da su ipak ostali do kraja. „Koliko velikih gradova može Zagrebu da zavidja za takav zbor i takvoga dirigenta! Želimo i nadalje svaki uspjeh – i zahvaljujemo srdačno“, prenio je Obzor riječi iz čestitke već dva dana nakon koncerta.